Izvor:Foto: Instagram printskrin/uppdraggranskning
4 GODINE MRTAV U STANU Spomenik za najusamljenijeg čoveka
29.11.2025.
21:46
U MALOM stanu u srcu Stokholma, 2019. godine, pronađen je Branislav Tešanović (78), Srbin koji je pre više od pola veka napustio domovinu u potrazi za boljim životom. Kada su policajci konačno ušli u njegov stan, shvatili su da je Branislav bio mrtav tačno tri godine, osam meseci i osam dana.
Mediji su ga nazvali - najusamljenijim čovekom u Švedskoj. Sahranjen je tiho, bez porodice, bez prijatelja, bez ijedne duše koja bi za njim zaplakala.
- Najstrašnije što može da se desi čoveku jeste da ostane sam. I da tako, sam, i umre... I onda se pitaš - gde si bio, šta si radio ceo život, kad nikog nema pored tebe - kaže nam sa uzdahom Dragan, koji prvi put za srpske medije priča o slučaju koji je svojevremeno uznemirio celu Švedsku.
Neprimećena smrt
Branislav Tešanović u Švedsku je stigao šezdesetih godina prošlog veka i tu dugo radio kao metalostrugar. Bio je deo zajednice iz bivše Jugoslavije, igrao je šah, bio je u srpskom fudbalskom timu, ali je nekako izgubio kontakt i s polusestrom i sa svim ljudima s kojima se viđao u Stokholmu. NJegove komšije kažu da je bio uvek pristojno obučen, ljubazan, fin stariji čovek, često sa šeširom na glavi i u odelu.
Kada je policija ušla u njegov stan, tamo je i dalje gorelo svetlo. Radio je svirao. Sve je bilo onako kako je ostavio - kao da će se svakog časa vratiti.
Švedski automatizovani sistem plaćanja računa održavao je privid da je Branislav živ. Računi su se plaćali sami, dugova nije bilo. I tako je telo usamljenog čoveka ostalo neotkriveno skoro četiri godine. NJegov slučaj potresao je čitavu zemlju i otvorio bolno pitanje: šta se to desilo s našim svetom? Zašto smo sve udaljeniji jedni od drugih?
- Kada sam čuo za Tešanovića, 2022. godine, bilo mi je muka. Kao da sam ga poznavao. Kao da sam video sebe od pre mnogo godina.
Dragan zna šta znači usamljenost. Osetio ju je do kostiju kad je 1996. napustio Srbiju i otišao u Grčku da radi.
- Bio sam sam, gladan, bez para, nisam znao jezik. Kao da si na pustom ostrvu. Osećao sam se kao da ne postojim. I zato sam, kad sam čuo za njega, osetio dužnost da nešto uradim. Nije imao nikoga. Nikog da mu zapali sveću. To me zabolelo.