Izvor:Foto: Jutjub printskrin/Fairytale Europe Walks
Selo u kojem živi 14 ljudi: "Uklonite nas sa liste UNESKO-a"
13.07.2026.
19:56
U SAMOM srcu Slovačke, skriveno u planinama Karpata, leži Vlkolinec, selo koje izgleda kao da je zaustavljeno u vremenu. NJegovih 45 tradicionalnih drvenih kuća, oslikanih živim bojama, donelo mu je 1993. godine status UNEKO-ve svetske baštine, opisujući ga kao "izvanredno netaknuto naselje sa tradicionalnim obeležjima srednjevropskog sela". No, iza idilične fasade koja privlači oko 100.000 turista godišnje, odvija se tiha drama. Za samo 14 preostalih stalnih stanovnika, ova prestižna titula postala je nepodnošljiv teret koji preti uništenjem upravo onoga što bi trebalo da štiti - živu zajednicu.
U srcu Slovačke smestilo se Vlkolinec, bajkovito selo sa samo 14 stalnih stanovnika. NJegovih 45 tradicionalnih drvenih kuća donelo mu je status UNESKO-ve svetske baštine. Iako izgleda kao prizor iz prošlosti, život u selu za meštane je sve teži. Svake godine poseti ga oko 100.000 turista, što ozbiljno narušava privatnost stanovnika. Meštani tvrde da im posetioci ulaze u dvorišta, zaviruju kroz prozore i ponašaju se kao da su u muzeju.
Zbog strogih pravila zaštite ne mogu slobodno da drže životinje ni da obrađuju zemlju kao nekada. Broj stanovnika poslednjih decenija gotovo prepolovio. Stručnjaci upozoravaju da selo polako postaje prazan muzej na otvorenom. Deo meštana zato želi da se Vlkolinec ukloni s UNESKO-ovog spiska. Umesto prestiža, svetska slava za njih je postala prava noćna mora.
Godišnja brojka od 100.000 posetilaca stoji u neverovatnom kontrastu sa brojem stalnih stanovnika, koji se u poslednje tri decenije prepolovio. Danas u Vlkolinecu žive samo četiri porodice. Ova srazmera, veća od sedam hiljada turista na jednog stanovnika, pretvorio je svakodnevicu u borbu za privatnost. Problem nije samo u broju ljudi, već u njihovom ponašanju. Meštani se žale da se mnogi turisti ponašaju kao da su u zabavnom parku, a ne u nečijem domu.
- Ova navodna čast postala je ne samo teret, već i noćna mora - poverio se jedan stanovnik britanskim medijima, dodajući kako ih je "UNESKO pretvorio u turistički 'zoološki vrt'".
Prijavljeni su slučajevi antisocijalnog ponašanja koji uključuju neovlašćen ulazak u privatna dvorišta i vrtove, vožnju biciklima uprkos zabranama pa i, ono najgore, zavirivanje kroz prozore kuća, pa čak i u kuhinje dok porodice ručaju.
Najstariji stanovnik sela, 67-godišnji Anton Sabuka, pokušao je da zaštiti svoj mir postavljanjem barijera i znakova sa natpisima "Privatno vlasništvo" i "Zabranjeno fotografisanje". NJegov zaključak je poražavajući: "Nije pomoglo".
Paradoks Vlkolineca leži u strogim pravilima koja nameće status zaštićene baštine. Dok se intervencije povezane sa turizmom, poput štandova sa suvenirima i brzom hranom koji narušavaju istorijski ambijent, često tolerišu, pravila za stanovnike su neumoljiva.
- UNESKO štiti kuće, ali ne i ljude - sažima Sabuka gorku istinu sa kojom se suočavaju.
- Zbog strogih propisa ne možemo da držimo životinje niti ad obrađujemo male parcele zemlje kao što smo nekad činili - objasnio je, opisujući kako su im onemogućene tradicionalne aktivnosti koje su vekovima bile srž života u selu.
Ova pravila, osmišljena da očuvaju autentičnost sela, zapravo guše život u njemu. Osećaj da su postali eksponati u vlastitim domovima doveo je do drastičnog pada broja stanovnika.
Kad je selo upisano na UNESKO-ov popis 1993. godine, u njemu je živelo 27 ljudi. Danas ih je ostalo samo 14. Mlađi odlaze u potrazi za poslom i normalnijim životom, dok se deca i unuci vraćaju samo za praznike.
Stručnjak za baštinu Miloš Dudaš upozorava na opasnost koja preti samoj suštini Vlkolineca. Prema njegovim rečima, selo je uvršteno na spisak ne samo zbog svoje jedinstvene drvene arhitekture, već prvenstveno zato što je bilo funkcionalno, živo naselje.
- Upis je doneo čast i prestiž, ali i probleme - rekao je Dudaš, ističući dramatičan porast turizma, potpuni gubitak privatnosti i transformaciju stalnih domova u vikendice.
Upravo je svakodnevni život bio presudan faktor u nominaciji. Ta se stvarnost, tvrdi Dudaš, sada gubi, a Vlkolinec se, protivno izvornoj nameri UNESKO-a, "pretvara u prazan i mrtav muzej na otvorenom".
Iz same agencije UN-a priznaju da je selo "ranjivo na uticaje turizma", ali deo odgovornosti prebacuju i na "povećanje broja privremenih stanovnika koji kupuju nekretnine u rekreativne svrhe".
Frustracija stanovnika dosegla je tačku vrenja, a sve su glasniji pozivi da se selo ukloni s spiska svetske baštine.
- Pobrinite se da nas izbrišu s UNESKO-vog spiska. Živeli bismo bolje - direktan je Anton Sabuka. Takav je korak, međutim, redak i politički osetljiv te zahteva odluku i slovačke države i samog UNESKO-a. Vlkolinec tako ostaje na spisku, zarobljen između međunarodnog priznanja i očajničke želje svojih poslednjih stanovnika da vrate svoj mir i život.