Na opustošenu zemlju bacili 12.000 tona pomorandžine kore

Priča počinje 1997. godine u području Área de Conservación Guanacaste, na severozapadu Kostarike. Ekolozi Danijel Janzen i Vini Holvaks osmislili su neobičan dogovor s proizvođačem soka od pomorandže Del Oro. Fabrika je imala velik problem – šta učiniti s ogromnim količinama otpada koji ostaje nakon prerade voća.

Značstvenici su predložili neobičnu zamenu. Del Oro bi svoj otpad od pomorandže besplatno odlagao na degradiranom pašnjaku unutar zaštićenog područja, a zauzvrat bi kompanija deo svog šumskog zemljišta darovala području zaštite.

Godine 1998. na površinu od oko tri hektara dovezeno je procenjenih 12.000 tona prerađene kore i pulpe narandže. Reč je o otprilike 1.000 kamiona otpada. Zemljište na koje je otpad dovezen bilo je izrazito degradirano – tlo je bilo zbijeno, kamenito i siromašno hranljivim materijama nakon dugogodišnjeg korišćenja za ispašu i požare.

Na mestu eksperimenta postavljen je čak i znak kako bi istraživači kasnije mogli da pronađutačnu lokaciju. Ipak, plan nije dugo trajao.

BloombergAdria.com

Samo godinu dana nakon početka projekta, konkurentska kompanija TicoFruit tužila je Del Oro, tvrdeći da je odlaganjem kore narandže „okaljan“ nacionalni park. Sud je na kraju presudio protiv projekta, pa je eksperiment prekinut. A onda je mesto gotovo zaboravljeno.

Sledećih 15-ak godina tamo se gotovo niko nije bavio otpadom koji je bio ostavljen na zemljištu. Sve do 2013. godine ekolog Timoti Treuer nije pokušao da pronađe lokaciju. I tu priča postaje gotovo neverovatna. Treuer je znao da je postavljen znak koji označava eksperimentalnu parcelu.

Ali kada je stigao na područje, nije mogao da ga pronađe. Razlog nije bio taj što je znak nestao. Vegetacija je toliko porasla da je bujna šuma jednostavno progutala znak.

Tek nakon preciznijeg lociranja istraživači su uspeli da pronađu nekadašnju parcelu. Uporedili su je sa susednim zemljištem koje nije bilo tretirano korom pomorandže. Razlika je bila dramatična.

BloombergAdria.com

- Toliko je bilo teško poverovati da je jedina razlika između ta dva područja bila gomila kore narandže. Izgledala su kao potpuno različiti ekosistemi - opisao je Treuer.

Na nekadašnjem pašnjaku pojavile su se desetine različitih biljnih vrsta, dok je na uporednom, netretiranom području rasla mnogo siromašnija vegetacija. Istraživači su tamo pronašli i tajru, sisara iz porodice kuna, kao i veliki stablo smokve od oko 90 centimetara.

Godine 2018. rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Restoration Ecology. Brojnost drvenastih biljnih vrsta na tretiranom području bila je tri puta veća nego na uporednoj parceli, a raznolikost vrsta drveća takođe se utrostručila. Još impresivniji bio je podatak o biomasi.

Nakon 16 godina na površini na koju je bila odložena kora pomorandže zabeleženo je 176 posto više nadzemne biomase nego na susednom, netretiranom području. Analize tla pokazale su i povećane količine važnih makro i mikronutrijenata. Debeli sloj organskog otpada pritom je potisnuo postojeće invazivne i neautohrone trave, a hranljive materije iz raspadajuće kore pomogle su prirodnoj obnovi vegetacije. Seme je potom stizalo iz okolne šume. I ono što je posebno zanimljivo: nakon početnog istovara otpada nije bilo potrebno kontinuirano održavanje tog područja. Šuma je počela da se obnavlja prirodnim putem.

Naulnici pritom upozoravaju da se ovaj eksperiment ne može jednostavno pretvoriti u pravilo prema kojem bi kompanije trebalo da počnu da istovaraju prehrambeni otpad po šumama. Timoti Treuer upravo je to naglasio: nije cilj da firme „nasumično“ odlažu svoj otpad u prirodi, nego da se, uz naučni nadzor i stručnjake za obnovu ekosistema, određene vrste poljoprivrednog otpada možda mogu iskoristiti za obnovu degradiranog zemljišta.