POZORIŠTE NOSI IME PO HEROJU: U zgradi sedeli nemački agenti

Počeci dečijeg pozorišta u Srbiji vezuju se za Dorćol i 1904. godinu, kada je sa decom i za decu veliki komediograf Branislav Nušić osnovao prvo dečje pozorište u Beogradu, a i šire. Za čuvenog književnika ljubav prema deci bila je posebna kategorija, s obzirom da je i u svojim zapisima isticao da je zaista postao čovek onog trenutka kada mu se rodilo prvo dete, sin Strahinja Ban. Uslediće i rođenje ćerke Margite, koja će kroz život ići pod nadimkom iz detinjstva – Gita. Svu svoju roditeljsku ljubav, pretočio je Nušić u priče i bajke koje je pripovedao kako svojoj deci, tako i njihovih drugarima, deci iz komšiluka, poznanicima i svima onima koji su želeli da ih čuju.

Tako je i nastala ideja da se sve te priče pretvore u Prvo dečje pozorište, koje osniva uz pomoć učitelja Mihajla Sretenovića. Naredne dve godine sve uloge u pozorištu - od garderobera do pisanja i režiranja predstava, prepuštene su deci i njihovim roditeljima. Iako se avantura sa dečjim pozorištem neslavno završila, iskra ljubavi prema pozorištu koja je tada posađena u sudbini Gite Nušić, ostaće na tinja.

BloombergAdria.com

Smutne godine ratova, prerani odlazak brata Stahinje, brak koji je od samog početka bio pomućena tugom zbog smrti brata, očeva želja da se bavi svime sem pozorišta, nisu ugasili Gitinu želju da i sama bude deo pozorišne scene. To se i desilo tri i po decenije pošto je prvi put stupila na pozorišnu scenu. Zvanično nazvano "Povlašćeno pozorište za decu i omladinu Roda", osnovano je 1937. godine. Na dan premijere prve predstave, 19. januara 1938. godine, dešava se još jedna tragedija – umire Branislav Nušić.

Poštujući očevu želju i nasleđe, Gita prolazi kroz ovaj teški period usmeravajući svu svoju snagu na Rodino pozorište koje za vrlo kratko vreme postaje jedno od najposećenijih u zemlji. Novine prenose da su izvedbe predstava "Crvenkapa", "Miševi", "Emil i detektivi", "Mačka koji govori", "Kestendžije", "Škotske igre", Opera, baleta, recitala i revija uvek dupke pune. Posebno je popularan bio balet "Rista sportista", LJubinke Bobić koji dobija i svoj strip u dnevnim novinama. U pozadini je hronični nedostatak novca, koji primorava upravu da većinu uloga poverava deci kako bi se smanjili troškovi. Pozorište nema svoju zgradu, te nastupa na sceni Manježa i Kolarčevog univerziteta.

Drugi svetski rat još jednom prekida delatnost dečjih pozorišta u Beogradu. U zgradi je bilo predstavništvo nemačkih kompanija, ali i sedište nemačke obaveštajne službe u Jugoslaviji, pa su tokom demontracija 27. marta 1941. svi prozori na zgradi razlupani. Međutim, ne zna se da li je neko od njih bio i formalni vlasnik ili samo zakupac i jesu li tražili povraćaj.

Gita Predić Nušić ne odustaje. Dugogodišnji pedagog kroz čiju su školu pozorišta prošle generacije dece, insistira da se pozorište za decu vrati, a u tome je podržavaju suprug Milivoj Predić, dramaturg i Sofija Vukadinović, reditelj. Tako je 13. oktobra 1950. godine velikim zalaganjem tetka-Gite, kako su je zvali savremenici i učenici, ponovo pokrenuta dečja scena. 

BloombergAdria.com

Kao i Rodino pozorište pre njega, Pozorište "Boško Buha" zadržava na svom repertoaru bajke i priče za decu. Pored klasika domaće i strane književnosti, veliku popularnost doživele su predstave "Ukradeni princ i izgubljena princeza" Dena Trotera, te "Bajka o caru i pastiru" Boška Trifunovića, koje su svaka za sebe izvedene više od 450 puta na Maloj sceni pozorišta.

Pozorište nosi ime u znak sećanja na legendarnog partizanskog borca-bombaša Boška Buhu (1926—1943), koji je bio jedan od najmlađih narodnih heroja Jugoslavije.

BloombergAdria.com

U početku su ansambl činili "pozajmljeni" glumci  iz ansambla Radio-Beograda, da bi sa osnivanjem Akademije za pozorište, film, radio i televiziju, pozorište postalo prva velika scena na kojoj su buduće nade jugoslovenskog glumišta zaigrale na "daskama koje život znače". Tu su možda po prvi put zaigrali Miki Manojlović, Neda Arnerić, Boda Ninković, Goran Šušljak, Milorad Mandić Manda i drugi, vođeni iskusnom rediteljskom rukom Miroslava Belovića, Dejana Mijača, Milana Karadžića, Jagoša Markovića, LJubomira Draškića, Bojana Stupice, Juga Radivojevića, Minje Dedića, Nikite Milivojevića i praćeni notama Aleksandra Loknera, Kornelija Kovača, Zorana Simjanovića, Bajage…

Predstave koje i dalje pamtimo, kao što su "Biberče", "Kapetan DŽon Piplfoks", "Crvekapa", "Tom Sojer", "Čarobnjak iz Oza", "Susreti", "Ćorskak", "Snežna kraljica", "Zvezdarski vitez" izašle su iz pera ili bile adaptirane od strane poznatih pisaca i dramaturga Jovana Ćirilova, Milovana Vitezovića, Stevana Koprivice, Duška Radovića... Poseban trag ostavio je naš možda najveći pesnik za decu, LJubivoje Ršumović, koji se na čelu pozorišta nalazio dugi niz godina i bio svojevrsno zaštitno lice pozorišta sa Trga.