Kada je sredinom januara Šreder odbio da učestvuje u radu istražnog odbora skupštine Šverina, glavnog grada nemačke savezne države Meklenburg-Zapadna Pomeranija, o izgradnji kontroverznog gasovoda Severni tok 2 u Baltičkom moru, pojavile su se spekulacije o njegovom zdravstvenom stanju, prenosi dnevnik Bild.
- Bivši kancelar pati od poteškoća u koncentraciji i pamćenju, kao i od poremećaja spavanja. Ni trenutno ni u doglednoj budućnosti on nije u stanju da se nosi sa dužim fizičkim i psihičkim stresom, posebno ne javnim radom kao član istražnog odbora skupštine Šverina - izjavio je Šrederov advokat u ime porodice i zamolio javnost da poštuje privatnost pacijenta.
Šrederov lekar potvrdio je da 80-godišnji političar pati od "tipičnog sindroma premora sa znacima duboke iscrpljenosti i ozbiljnog nedostatka energije".
Šreder koji će u aprilu ove godine napuniti 81 godinu, bio je na čelu nemačke vlade od 1998. do 2005. Šreder je bio prvi čovek nemačke političke scene u vreme bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije 1999. Za odluku o bombardovanju 1999. godine Nemačka je za Vašington i NATO bila ključna zemlja, pisao je RTS.
Foto: EPA
Bez Nemačke, operacija "Allied Force" bila bi anglosaksonska hirovitost; sa Francuskom, ona bi bila kuriozitet, ali tek sa Berlinom ona postaje opšta evropska stvar.
Pročitajte još
Ipak, deluje da se bivši nemački kancelar "pokajao" za ovaj potez NATO pakta. On je tokom 2014. godine priznao da je napad NATO-a na Srbiju 1999. godine bio kršenje međunarodnog prava.
- Ono što se događa na Krimu je kršenje međunarodnog prava - rekao je Šreder pre 11 godina, ne želeći pritom da kritikuje ruskog predsednika Vladimira Putina, javljao je tada RTS.
Šreder je, međutim, rekao da je on kao nemački kancelar u jugoslovenskom konfliktu kršio međunarodno pravo.
- Tamo smo mi poslali avione... na Srbiju i zajedno sa NATO snagama bombardovali jednu suverenu državu, a da pritom nije postojala odluka Saveta bezbednosti UN... - rekao je Šreder i naglasio da je on zato oprezan sa "podizanjem kažiprsta" i da se u oba slučaja formalno radi o povredi Povelje UN.
Foto: Z. Jovanović
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić i nekadašnji nemački kancelar razgovarali su o geopolitici u okviru simpozijuma zajednice "World Minds" u Beogradu krajem maja 2019. godine. Razgovor Vučića i Šredera moderirao je Mark Valder, izvršni direktor kompanije "Ringier AG".
Tada je prvo pitanje Valder postavio Šrederu: Dvadeset godina je od NATO bombardovanja, šta vas je navelo na ovu akciju protiv Srbije?
- Prva je bila odluka povodom Iraka, morali smo da odlučimo da li učestvovati ili ne. Druga teška odluka bila je da li da prihvatimo intervenciju u Avganistanu. Zajedno sa NATO partnerima smo morali da odlučimo o napadu na Srbiju. To je bila veoma emotivna odluka, ali morali smo da odlučimo da učestvujemo u bombardovanju nakon razmatranja cele situacije na Kosovu - rekao je Šreder, pisao je Blic.
Foto: Z. Jovanović
Valder je potom pitao Vučića kakva su njegova sećanja na ovaj period.
- Bilo bi lako da kritikujem Šredera i da kažem da je to bila loša odluka. Mnogo civila je poginulo, kao i vojske i policije, nedužnih ljudi. Moramo da oprostimo, ne možemo da zaboravimo, ali moramo da nastavimo. Moramo da kreiramo ekonomski uspešnu zemlju. Želimo svi da vidimo napredak, a vi Mark, znate brojke, pokazuje da ekonomski odlično napredujemo. Ostaje pitanje Kosova kojim ćemo se baviti uskoro - rekao je predsednik Srbije.
Podsetimo, Šreder je svojevremeno i u intervjuu za NIN označio da je priznavanje nezavisnosti Kosova bilo velika greška koja „ne može da se uporedi sa intervencijom NATO-a 1999. godine protiv Jugoslavije”.
Foto: Profimedia
Samo 19 dana posle parlamentarnih izbora (27. septembra 1998) kojim je obrazovan 14. nemački Bundestag, a stranka Gerharda Šredera (SPD) stekla većinu potrebnu za stupanje na vlast, nemački parlament je pretežno glasovima Šrederove stranke izglasao 16. oktobra 1998. odluku da Nemačka učestvuje u „mogućnoj”, u stvari već precizno pripremljenoj NATO vojnoj akciji protiv Jugoslavije. Za tu odluku u Bundestagu kao vodeći autoritet glasao je kancelar Šreder čak 11 dana pre nego što je uopšte zvanično postao kancelar (27. oktobra 1998). Tom odlukom već je bilo konkretno određeno da se 14 nemačkih tornado bombarderskih aviona i 500 vojnika odmah stave u pripravnost za vojnu akciju protiv Jugoslavije (147 dana pre stvarnog početka tog NATO napada). Između 19 NATO država učesnica u tim ratnim operacijama višestruko i najaktivnije je učestvovala Nemačka sa kancelarom Šrederom na čelu.
Podsetimo, NATO bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije bila je završna faza rata na Kosovu i Metohiji, koja je trajala od 24. marta do 10. juna 1999. To je bilo drugo važnije vojno uplitanje NATO posle bombardovanja Republike Srpske u operaciji Namerna sila 1995. i najveći vojni sukob na prostoru Srbije i Crne Gore od vremena Drugog svetskog rata.
Države članice NATO probale su da dobiju odobrenje od Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija za vojnu intervenciju, ali su se time usprotivile Kina i Rusija, koje su nagovestile da će staviti veto na takvu meru. Kao rezultat toga NATO je započeo akciju bez odobrenja UN, a kao razlog je naveo da je u pitanju humanitarna intervencija. Povelja UN zabranjuje upotrebu sile osim u slučaju odluke Saveta bezbednosti ili samoodbrane od napada u skladu sa Glavom VII pri čemu ni jedan ni drugi uslov nisu bili ispunjeni u ovom slučaju. Neposredan povod za akciju bila su dešavanja u Račku i odbijanje jugoslovenske delegacije da potpiše sporazum iz Rambujea.
NATO je 24. marta 1999. u 19.45 časova počeo vazdušne napade na vojne ciljeve u SR Jugoslaviji da bi se kasnije vazdušni udari proširili i na privredne i civilne objekte.
U napadima koji su bez prekida trajali 78 dana teško su oštećeni infrastruktura, privredni objekti, škole, zdravstvene ustanove, medijske kuće, spomenici kulture, crkve i manastiri. Procene štete koju je imala SRJ kreću se od trideset do sto milijardi američkih dolara. Konačan broj izgubljenih života zvanično nije usaglašen. Nezvanično se procenjuje da je poginulo između 1200 i 4000 civila i da je ranjeno više od 12.000 lica.
Tokom rata sa Kosova i Metohije je izbeglo nekoliko stotina hiljada Albanaca.
Napadi su prekinuti 10. juna posle potpisivanja vojno-tehničkog sporazuma u Kumanovu o povlačenju jugoslovenske vojske i policije sa Kosova i Metohije. Istog dana u Savetu bezbednosti je usvojena Rezolucija 1244 po kojoj SR Jugoslavija (Srbija) zadržava suverenitet nad Kosovom i Metohijom s tim da pokrajina postaje međunarodni protektorat pod upravom UNMIK-a i KFOR-a.
Sa vojskom i policijom u centralnu Srbiju je izbeglo više od 200.000 kosmetskih Srba i drugog nealbanskog stanovništva. Računajući ovaj i protekle ratove tokom raspada Jugoslavije, Srbija je postala zemlja sa najvećim brojem izbeglica i interno raseljenih lica u Evropi.