U mnogim krajevima Srbije, još uvek se može čuti upozorenje:
"Dva sveca pod istim krovom – nesloga u rodu."
Ova izreka nije samo priča o praznicima, već duboko ukorenjeno narodno verovanje da slava, kao duhovni stub kuće, ne trpi deljenje, nadmetanje ni rascep u porodici.
U tradicionalnoj srpskoj porodici, slava se nasleđivala po muškoj liniji, i svi sinovi, ma koliko ih bilo, slavili su istog svetitelja kao otac. Iako bi se kasnije razdvajali u domaćinstva, ime svetitelja ostajalo je isto, kao znak porekla, korena i blagoslova.
Foto: Shutterstock
Pročitajte još
Ali kada bi se dogodilo da dva brata, ili otac i sin, u istoj kući slave različite slave, smatralo se da tu nešto "ne ide kako treba". Verovalo se da takva kuća nema unutrašnji red, da „svetitelji ne vole da se dele prostor“ i da zbog toga može doći do tihe svađe, nerazumevanja, pa i raskola u porodici.
U nekim selima, domaćini su govorili:
"Ako su dva sveca pod jednim krovom, neko mora da ide – ili svetac, ili sin."
Naravno, to ne znači da neko mora fizički da ode, već da se mora duhovno dogovoriti ko će čuvati koji stub, jer kuća ne trpi dva temelja.
Posebno se to odnosilo na kuće u kojima su zet i snaja doneli svoju slavu, a stara nije ukinuta. U takvim slučajevima, dogovaralo se da se jedna slava proslavlja u kući, a druga tiho, „na svom mestu“. Jer nije stvar u veselju – već u duhovnom miru doma.
Foto: Shutterstock
Čak i danas, kada su porodične strukture drugačije, ovo verovanje živi kao podsetnik na to da je slava više od običaja. Ona je duhovna kućna vertikala, i ako se duplira bez dogovora – dolazi do tihe borbe za mesto koje pripada jednom.
Zato se i danas, kada neko planira da "uvede novu slavu", često prvo ode kod sveštenika – da pita, a ne da lomi preko kolena. Jer stari bi rekli:
"Ako ne znaš čiji si – ni jedan svetac ti neće čuvati kuću."
(Lepote Srbije)