Šerbedžija: U ratu sam izgubio mesto u kojem sam rođen

Šerbedžijin tekst prenosimo u celosti:Moje rodno selo zove se Bunić. Ono je na potezu između Korenice i Udbine. U Lici. Poljednji put sam u njemu bio &#39;89 godine. Ne sjećam se tačno da li sam išao na Silbu, ili se vraćao. Svratio sam kod strica. Ispekao mi je jagnje. Bilo je, baš onako - gala. Onda sam bio i kod drugog strica, u Korenici. To je bio poljednji put.Posle su se događaji samo ređali. Iz Zagreba sam otišao godinu dana kasnije. Put me je vodio u Beograd. Došla je moja rastava braka. Ženidba sa Lenkom. (Lenka Udovički, reditelj, supruga Radeta Šerbedžije, prim. red.) Onda je krenuo rat. U Beogradu se rodila Nina. Otišlo smo iz Beograda u Sloveniju, u LJubljanu.. I još dalje, i sve dalje... U svijetu su se rodile i Vanja, i Milica. Nekoliko puta sam za sve ove godine išao do Zagreba, ali: Bunić je bio &quot;tamo daleko&quot;.Foto: N. SkenderijaČudna stvar. U ovom ratu ja sam izgubio nekoliko svojih mjesta, jazbina. Izgubio sam Bunić, izglobljen sam iz mjesta u kojem sam rođen... Izgubio sam Vinkovce i roditeljsku kuću... Izgubio sam Zagreb, u njemu su ostala moja djeca, stvari, uspomene... Izgubio sam... Često sam se sjećao Zagreba vraćajući se djeci, uspomenama, prijateljima bivšim i sadašnjim. Ipak, moja najjača emocija bila je vezana za mjesto u kojem sam rođem. U Buniću sam najmanje vremena u svom životu proveo. Tamo sam samo rođen, imao sam samo godinu dana kada su se moji roditelji preselili u Vinkovce za koje su vezani i moje djetinjstvo, i mladost.Ipak, Bunić je ostao moje mjesto. Kao sasvim mali, ljeta sam provodio kod ujaka i stričeva. Posle, kad sam pošao u školu, svaki školski raspust bio je moj u Buniću. Mi nismo bili neka imućna familija, srednji stalež, i podrazumjevalo se da na odmor idemo u rodno selo. Nisu bili u pitanju samo materijalni razlozi, nego je i moj otac baš tako htio. Zbog tog njegovog stava, more sam vidio tek u četrnaestoj godini! Kad sad pomislim: more me u djetinjstvu nije ni privlačilo. Jedva sam čekao raspust da bih otišao u Bunić. Bio sam jako vezan za moje djedove, ujake, stričeve, za taj tamo prostor. Bio sam očaran konjima. Sjećam se: kao klinac, valjda, od desetak godina jahao sam konja bez sedla. Penjali smo se onako goli i bosi, samo u gaćicama, i jurcali osvajajući svijet. Konjska dlaka nam se lijepila sa znojem među nogama, teško je to bilo oprati i skinuti. Sada imam utisak da je ta skrama među nogama ostajala celog ljeta. Vrlo često sam se u mom egzilu u Londonu sjećao mog sela, kuća mojih djedova, stričeva, ujaka. Prisjećao sam se čak i lica seljana. Ponekad bih, sasvim živo, osjećao i miris sela koji se zauvijek uvukao u nozdrve.Foto: reprint TV NovostiIgor Galo me je ovog ljeta pozvao da dođem kod njega u Obrtanj. Bio sam u Puli i odlučio da tu ljetujem, da Nina, Vanja i Milica budu sa Danilom i Lucijom. Dva tjedna smo bili zajedno. Bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Bilo je i drugih i teških stvari, ali ja sam bio najsretniji: sva moja djeca, sve ono što ja imam. Dva tjedan je proletilo, Lenka je morala na sastanak sa jednom američkom spisateljicom u Sarajevo. Igor je predložio da idemo preko Like i svratimo u Bunić. Krenuli smo sa dva džipa. Tako smo moje kćeri i ja ovo ljeta bili u selu u kojem sam se rodio.Zidinu naše kuće nisam mogao prepoznati od korova u koji je zarasla. I cijelo selo je zaraslo u korov i divlje rastinje. Ni jedna kuća nije spaljena i srušena u mom selu, samo su ispražnjene. Puste. U selu tišina pustog mjesta. Ujakovu kuću sam prepoznao i njega našao. On se vratio iz Srbije i počeo da obnavlja ognjište. Vratilo se još tridesetak ljudi od tri stotine i nešto koliko ih je tu živjelo.Sve je izgledalo pomalo nevjerovatno. Izgledalo je kao selo iz bajke o Trnoružici. Kao da je zaspalo. Samo korov i burjan nije obavio dvorac nego seoske kuće. Ipak, prepoznao sam ga i njegov miris bio je sasvim približan onome koji pamtim, samo pomalo istanjen.Foto: N. SkenderijaProšao sam svim kućama. Bio sam u kući moga djeda, moga strica... Moje kuće nema, tamo je samo zidina, ali nije zidina odovog, nego još od onog rata. Do zidine je izrasla šljiva. Tu je nekada bila moja Grkica koja se sasušila. Grkica, grka trešnja moja. Bilo je to najveće stablo na svijetu, toliko bogata, toliko plodna. Bila je to čuvena Grkica u kraju. Sad je potpuno sasušena, nagnula se na lijevu stranu... Može li drvo od tuge da se sasuši? A šljiva mlada.U stričevoj kući smo se slikali. Uzeo sam gitaru, i u tom korovu između stričeve kuće i štale, mi smo pjevali pjesmu koju sam napisao u Londonu o mom kraju i mom selu. Pisana je jedne zime na Božić. Pomislio sam a i odlučio: ako bude sreže i života, kad tad ću tu u Buniću, tu gdje je šljiva izrasla, sagraditi moju prvu kuću. To je moj dugoročni plan, moja strategija. Ne moram ni živiti u njoj, samo da kuća tamo bude, i uz nju šljiva - da znam gdje mi je kuća.Kada sam se te &#39;89 godine malim brodom vraćao sa Silbe u Zadar, znao sam da je to poljednji put. Bilo je to neko iracionalno osjećanje: znao sam da povratka nema. Kasnije se pokazalo da me osjećanje nije varalo. Ubrzo je počeo kovitlac u mom životu. Onda je počeo rat i uskovitlali su se i krenuli drugim tokom životi mnogih ljudi. Ostavljajući Bunić za sobom, nisam imao taj osjećaj definitivnog rastanka: vratiću se i napraviti kuću. Možda će moj povratak još nekog uvjeriti da mora baš tamo da se vrati. Ta politika neće vječno trajati, moraće se srediti stvari. To što se desilo, to je tragedija. Ali, u svemu tome postoje ljudi koji ničemu nisu krivi. Razbacani supo mjestima koja nisu njihova mjesta, po zemlji koja nije njihova zemlja. Oni ne znaju da žive ni ovdje u Srbiji ni bilo gdje drugde. Strašno je čovjeku živjeti bez svoje kuće. Ko može mom stricu zamjeniti njegov izvor vode koji je tamo ukraj njegove kuće! On bez tog izvora ne može da živi. A on se neće vratiti. Moj stric je star čovjek, boji se. Neće se vratiti ni moj otac. Ovdje je grob moje majke. Moji ujaci su se vratili. Ja ću se vratiti.* Nportal.rs zbog vas daje novi život tekstovima iz bogate novinske arhive &quot;Novosti&quot;, a ovaj tekst je izašao u &quot;TV Novostima&quot; 2. septembra1998. godine.*BONUS VIDEO:

Šerbedžija: U ratu sam izgubio mesto u kojem sam rođen

Ваш коментар

Нема коментара