Vuk Stefanović Karadžić napisao je knjigu o Crnoj Gori i Boki Kotorskoj na osnovu podataka koje je prikupio dok je bio u tim krajevima od 1834. do 1835. godine.
Deo te knjige, koji se odnosi na opis Crne Gore i Crnogoraca, objavio je na nemačkom (Montenegro und die Montenegriner) u Štutgartu 1837. godine, a dva poglavlja: "Srbi svi i svuda" i "Boka Kotorska" u "Kovčežiću", u Beču 1849. godine.
Odlomke rukopisa opisa Crne Gore i Crnogoraca na srpskom jeziku pronašli su i objavili Vasa Čubrilović i Bogdan Šaranović, a LJubomir Stojanović je preveo s nemačkog Vukov opis Crne Gore i Crnogoraca.
Foto: Vikipedija
Jedan deo Vukovih opisa tiče se postupanja Crnogorki tokom trudnoće i nakon porođaja, što bi se danas moglo okarakterisati kao krajnje neobično.
Pročitajte još
- Crnogorke, kao i Srpkinje uopšte, a osobito po Hercegovini, Bosni i Srbiji ne mijenjaju ni u čemu svoj način života za vrijeme trudnoće do samoga porođaja, koji je često iznenadi na poslu. Pričaju da se žene porode u šumi kad su otišle po drva, ili uopšte van kuće, uzmu dijete u kecelju, i vrate se mirno kući kao da ništa nije ni bilo. One uopšte rađaju bez ičije pomoći i bez jaukanja. Najstarija žena u kući obabiči je, tj. odsiječe pupak đetetu. Često porodilja poslije nekoliko dana uzme dijete s kolijevkom na leđa i ide za svojim običnijem poslom.
Vuk navodi da porodilja već posle nekoliko dana nastavlja svakodnevne poslove, neretko noseći dete na leđima, dok rodbina i komšije donose darove i provode vreme u kući porodilje uz pesmu i veselje.
- U nekijem krajevima više ili manje običaj je da rođake i susjetke šalju porodilji jela i pića, npr. pogaču, kolača, bocu rakije i tako što. I novorođeno dijete daruje se košuljom, sitnijem srebrnijem novcem ili drugom kakvom sitnicom. Darovi se šalju ili lično donesu, i tada gosti sjede kod porodilje, časte se, pjevaju i vesele se. Ovo je u nekijem krajevima, a osobito u varošima, vrlo često. Susjedi za sedam dana dolaze svako veče u kuću porodiljinu, jedu, piju i pjevaju cijelu noć; kad im se zadrijema, smjenjuju se, tako da je jedan dio uvijek budan, jer se vjeruje da se porodilja za sedam noći od, porođaja mora čuvati, inače bi đetetu vještice ili zli dusi mogli nauditi.
Međutim, posebno zanimljiv deo njegovog zapisa odnosi se na dojenje dece i vezu tog čina sa crkvenim pravilima.
- U Srbiji majke doje đecu obično dvije godine; trećijeh uskršnjijeh posta ne smiju ga više dojiti bez dopuštenja popova. U Crnoj Gori doje ih tri godine, i tek četvrte moraju imati dopust od crkve; neke, kad to dobiju, doje đecu i pet do šest godina.
Ovakva praksa, koja bi danas mnogima izgledala krajnje neobično, pokazuje koliko su običaji u vaspitanju dece i porodici bili povezani sa verom i crkvenim autoritetom.
Dojenje se nije posmatralo samo kao prirodni proces, već i kao čin koji mora da bude usklađen sa religijskim pravilima.
(Srbija Danas)
BONUS VIDEO:
