Iako po zanimaju nije javna ličnost, Igor je postao prepoznatljiv širokim narodnim masama nakon što je, nažalost, doživeo tragediju od koje se nikada do kraja nije oporavio. Ubistvo ćerke Tijane (15) koje se dogodilo 26. jula 2014. godine, ostavilo je rane koje ne zarastaju, a lična tragedija koja je zadesila njihovu porodicu, Igoru je dala motivaciju da prvobitno osnuje neprofitnu Fondaciju "Tijana Jurić" 2015. godine, koja se do danas bavi aktivizmom u oblasti zaštite bezbednosti dece u Srbiji, pod nazivom "Centra za nestalu i zlostavljanu decu".
Jurić je dospeo u žižu javnosti i nekoliko godina posle tragedije, kada se saznalo za njegovu emotivnu vezu sa Milenom Popović, udovicom Olivera Ivanovića i Državnom sekretarkom u Ministarstvu turizma i omladine.
Gostujući u podkastu "Belžnica duše", Jurić je otkrio da su on i njegova partnerka bili prinuđeni da i javno obelodane svoju vezu.
On ne krije da mu je Milenina podrška izuzetno važna.
Pročitajte još
- Važno je da imaš taj neki mir kod kuće i naravno da ti je bitno da živiš sa osobom do koje ti je stalo, koju voliš i sa kojom možeš te privatne trenutke da provedeš onako kako želiš. Ona je zaista osoba koja mnogo podržava to što ja radim, i gleda da pomogne na svaki mogući način. Nažalost, ono što je sporno i loše u svemu tome, mi smo oboje osobe koje su prepoznate po tragedijama, pa smo izloženi javnosti. Onda je ta naša veza često u tabloidima, vodimo računa da ne stavljamo mnogo zajedničkih fotografija, ima mnogo reakcija javnosti, ljudi koji podržavaju ili ne podržavaju... - započeo je Jurić, a potom otkrio da su u početku svoju vezu krili.
Kako je objasnio, zajednička fotografija koju je Milena objavila na svom Instagramu, a kojom su otkrili javnosti da su zajedno, krije posebnu priču, tačnije, bili su na neki način ucenjeni, te su odlučili da činjenicu da su u vezi sami obelodane.
- Ta fotografija krije neku svoju priču... Mi smo tad već šest, sedam meseci i živeli zajedno u Novom Sadu, ali su neke okolnosti koje su se tada dešavale nas primorale da mi to objavimo. Načuli smo da neki mediji žele to da objave, neko nas je negde slikao, pa su čak krenuli i da nas ucenjuju u smislu "ukoliko nam ne date intervju, mi ćemo te fotografije objaviti". I mi smo shvatili da je mnogo bolje da mi to sami objavimo, nego da nešto moramo da objašnjavamo. Nije da smo mi krili, i viđali su nas ljudi u Novom Sadu i Beogradu, ali jednostavno, nismo mi ni glumci ni pevači pa da objavljujemo i da se diže neka fama. Ne imponuje mi to, Saški recimo to mnogo smeta, kad nas ljudi prepoznaju na ulici. Nije to želja tvoja da budeš prepoznat, nego se desila tragedija. Smatrali smo da nije potrebno i prikladno da kačimo i da bude raznih komentara.