Iza raspadajuće fasade stare kuće u ruskom gradu Nižnjem Novgorodu, tiho se odvijao užas van svakih shvatanja – skriven na vidnom mestu.
Za komšije, Anatolij Moskvin je bio samo briljantan, ali povučen akademik, lingvista koji je tečno govorio preko desetak jezika i stručnjak za lokalne rituale sahranjivanja. NJegova opsesija grobljima i pogrebnim običajima pripisivana je naučnoj radoznalosti, a njegov pretrpan stan, ispunjen onim što je izgledalo kao antičke lutke, nije izazivao mnogo sumnje.
Ali te „lutke“ nisu bile od porcelana – to su bili konzervirani leševi devojčica koje je iskopao iz njihovih grobova.
Tokom skoro decenije, Moskvin je posećivao groblja pod okriljem noći, birajući grobove mladih devojčica i iskopavajući ih. Kod kuće je pažljivo sušio njihova tela mešavinom soli i sode bikarbone, a zatim je punio njihove šuplje oblike krpama da bi im dao oblik. Obukao bi ih u haljine sa volanima, čarape i perike, čak je umetao i muzičke kutije u njihov torzo i stavljao dugmad ili staklene oči u njihove očne duplje kako bi simulirao život.
Pozicionirao bi ih u stolicama, na krevetima ili oko stolova – ponekad gledajući crtane filmove, ponekad ušuškane kao da spavaju. Za Moskvina, oni nisu bili leševi, već drugovi. Slavio je njihove rođendane, razgovarao sa njima svakodnevno i verovao, u stanju duboke zablude, da ih spasava od hladne tišine smrti.
Pročitajte još
Istina je izašla na videlo 2011. godine kada su se njegovi stariji roditelji svratili sa odmora i otkrili mračnu sliku unutra. Policija je pozvana, a njihovi snimci iz stana kasnije će zapanjiti svet – redovi raspadnute dece poređani poput grotesknih lutaka.
Moskvin, potpuno nepokajan, tvrdio je da su ga devojčice molile da ih spase.
Proglašen je mentalno nesposobnim da se pojavi na suđenju, smešten je u psihijatrijsku ustanovu, a njegov slučaj je jeziv podsetnik na to kako ludilo ponekad može da nosi masku intelekta.