Nakon što prošle godine nije uspeo da slomi SSSR, Adolf Hitler je pokrenuo novu veliku ofanzivu prema jugu. Nemačke snage napredovale su prema Volgi i Kavkazu, a Crvena armija gubila je teritoriju i povlačila se pred neprijateljem.

Josif Staljin odlučio je da se takvo povlačenje mora zaustaviti. Dana 28. jula 1942., kao narodni komesar odbrane, izdao je Naredbu br. 227, dokument koji će ostati poznat po jednostavnoj i zastrašujućoj poruci: "Ni koraka natrag!"

Naredba nije nastala bez razloga. Nemačka ofanziva 1942. ugrožavala je neka od najvažnijih područja Sovjetskog Saveza. Vermaht je prodirao prema Staljingradu, Volgi i naftnim poljima Kavkaza, a sovjetske snage iza sebe su ostavljale golema područja, stanovništvo, industriju i poljoprivredne resurse.

Staljin je u naredbi upozorio da Sovjetski Savez nema beskonačnu teritoriju i neograničene resurse. Posebno je kritikovao neorganizovana povlačenja i komandante koji su napuštali položaje bez odobrenja višeg komandovanja.

Poruka vojnicima bila je jasna: vreme uzmicanja je završeno.

Naredba je zahtevala da se komandanti koji dopuste neovlašćeno povlačenje smene i kazne, a uvedene su i posebne kaznene jedinice. U njih su slani vojnici i oficiri kažnjeni zbog kukavičluka, nediscipline i drugih prestupa. Takve jedinice upućivane su na posebno opasne delove bojišta, gde su njihovi pripadnici dobijali priliku, kako je to sovjetska vlast formulisala, da iskupe krivicu sopstvenom krvlju.

Najzloglasniji deo Naredbe br. 227 odnosi se na zaprečne odrede. Iza nepouzdanih divizija trebalo je postaviti dobro naoružane jedinice čiji je zadatak bio da spreče paniku i neorganizovano povlačenje.

U slučaju haotičnog bega dobili su ovlašćenja da upotrebe oružje protiv "paničara i kukavica". Upravo je taj deo naredbe decenijama stvarao sliku Crvene armije u kojoj su sovjetski vojnici praktično imali izbor između nemačkih metaka ispred sebe i sovjetskih iza svojih leđa.

Stvarnost je ipak bila nešto složenija.

Foto: Vikipedija/Javno vlasništvo

Nemci u Staljingradu

Naredba nije propisivala automatsko streljanje svakog vojnika koji bi krenuo unatrag, a zaprečni odredi nisu jednostavno ubijali sve koje bi zatekli u povlačenju. Zaustavljali su vojnike koji su napustili svoje jedinice, nakon čega su mnogi vraćani na položaje. Drugi su hapšeni ili slati u kaznene jedinice, dok su neki zaista bili streljani.

Dakle, popularna predstava, koju su kasnije dodatno učvrstili filmovi, knjige i video-igre, preterano pojednostavljuje način na koji je sistem funkcionisao. Ali to ne znači da nije bio brutalan. Smrtna kazna bila je stvarna pretnja, a sovjetsko vo rukovodstvo bilo je spremno da koristi krajnje represivne metode kako bi održalo disciplinu.

Naredba stigla uoči bitke koja će promeniti rat

Vreme izdavanja Naredbe br. 227 bilo je posebno važno. Nemci su upravo napredovali prema Staljingradu, gradu koji će uskoro postati poprište jedne od najkrvavijih i najvažnijih bitaka Drugog svetskog rata.

Borbe za grad počele su tokom leta 1942., a u sledećim mesecima pretvorile su se u iscrpljujuću borbu za ulice, fabrike i ruševine. Sovjetska pobeda kod Staljingrada početkom 1943. postala je velika prekretnica rata na Istočnom bojištu.

Foto: Vikipedija/Javno vlasništvo

 

Naredba "Ni koraka natrag" zato je ostala simbol upravo tog razdoblja: trenutka u kojem je Sovjetski Savez bio pod golemim pritiskom, a njegovo rukovodstvo odlučilo je da će teritoriju braniti bez obzira na cenu.

Naredba br. 227 nije sama zaustavila nemačko napredovanje niti je bila presudni razlog kasnijih sovjetskih pobeda. Crvena armija postepeno je postajala organizovanija i efikasnija, sovjetska industrijska proizvodnja je rasla, a nemačke snage sve su više osećale posledice golemih udaljenosti, gubitaka i problema sa snabdevanjem.

Zaprečni odredi povezani sa naredbom s vremenom su gubili važnost, a zvanično su raspušteni 1944. godine, kada je situacija na bojištu bila potpuno drugačija. Crvena armija tada više nije pokušavala da zaustavi nemačko napredovanje prema Volgi – terala je Vermaht prema Berlinu.

BONUS VIDEO: