U video naslovljenom "Zašto se danas raspadaju brakovi", zabaležen je deo njegovog govora, u kojem objasnio da se čovekovo duhovno stanje, baš kao i fizičko, može prepoznati po njegovim potrebama. Kao primer je naveo dete koje prestane da jede.
- Majka vidi da joj dete ne doručkuje, ili ne ruča, ili ne večera. Pa se pita: "Šta, nešto nije u redu?" Nešto nije u redu. Izgubilo je apetit. Vidite, tako je i u crkvi: ljudi se ne pričešćuju, nemaju potrebu. To je bolesno stanje. Zdrav čovek ima potrebu za pričešćem. Prirodnu potrebu - rekao je otac Rafailo.
Prema njegovim rečima, problem nije u tome koliko često neko odlazi u crkvu ili se pričešćuje, već da li to zaista proizlazi iz njegove unutrašnje potrebe.
- Nije poenta u tome: "Ajmo mi svaki dan u liturgiju". Može, ali to treba da se nosi. Treba da budeš taj, da to bude izraz tvoje potrebe. Ako jeste, ajmo slobodno. A ako ne, neće to dugo trajati - objasnio je.
Odnos prema liturgiji
Govoreći o odnosu vernika prema liturgiji, ukazao je i na ono što vidi kao znak nemara - kašnjenje na službu i odnos prema liturgiji kao prema nečemu što može da sačeka.
Pročitajte još
Vladimir Dimitrov / Alamy / Profimedia
- Pazite, kasnimo. Pritom, ne dolaziš ti na ručak kod mene, pa ono, eto, kasniš: "Sačekaću te". Car, čoveče, nebeski. Razumete? Arhijerejska liturgija. Vidite, Bog stigao - rekao je otac Rafailo.
Posebno je naglasio da vera, prema njegovom shvatanju, ne treba da se svodi na formu i puko ispunjavanje obaveza, već na stvarnu unutrašnju potrebu čoveka.
- Kad kažemo pričešće, nije to "pričestio sam se" i tako je. Spremio sam se, nisam se spremio... Ako si gladan i ako si žedan, razumete? To je život. Ti se pričestio životom. Ti si pio iz čaše kao onaj koji je žedan života. Jer osećaš da je Hristos tvoj život - poručio je.
Čovekova potreba za duhovnom "hranom"
Otac Rafailo istakao je da se, kada čovek izgubi tu unutrašnju povezanost sa verom, mogu javiti različite krajnosti - od nemara do, kako je rekao, "lažne liturgijske revnosti".
- Tačno možete da prepoznate bolesne projave, nazovi, liturgijskog, lažnog predanja i lažne liturgijske revnosti. Ili liturgijske nemarnosti. To su krajnosti - rekao je.
U nastavku je govorio o čovekovoj potrebi za duhovnom hranom, poredeći je sa fizičkom glađu i žeđu. Kako je objasnio, baš kao što telo ne može da živi bez onoga što dolazi iz spoljnog sveta, tako i duša, prema hrišćanskom učenju, ima potrebu za duhovnom hranom.
- Glad. Pa svi razumemo glad, je l' tako? Žeđ. To su opšta stanja. Tako da, kad govorimo o Hristu kao o životu, to je, znate, to je ta neka ontološka, kako bi se reklo, dimenzija. To je i za mene i za tebe i za sve. Tu nema razlike - naveo je.
Otac Rafailo zaključuje da čovek može da bira različite puteve u životu, ali da, prema njegovom tumačenju, postoji dublja potreba koju ništa drugo ne može da ispuni.
- Možeš ti da biraš razne puteve života. Možeš da se hraniš i pečurkama i raznim drugim plodovima, i mora i gora, ali samo te On može utešiti. Na onom ontološkom nivou. Znači, samo On može biće da ti uteši, da ispuni. Jer se radi o prirodnom srodstvu duše sa NJim - rekao je.
Na kraju je tu potrebu opisao kroz sliku duše koja mora da se "hrani" kako bi mogla da duhovno uzrasta.
- Tako i duša treba još ovde da se preporodi za onu zemlju živih, da se u njoj duhovno hrani, da duhovno uzrasta, napredujući u Gospodu - zaključio je otac Rafailo.