Holivud voli priče o pobunjenicima - naročito kada su u pitanju revolucije, ratnici i vere koje menjaju tok istorije, ali šta se dešava kada se pobuna odvija ne na velikom platnu, već unutar same Katoličke crkve? Mel Gibson, kontroverzni glumac i reditelj, poznat po filmovima poput Hrabro srce i Stradanje Hristovo, već decenijama živi jednu takvu pobunu - tiho, ali odlučno.
Iza kamere, Gibson je pripadnik verske grupe koja osporava legitimitet svih papa od 1960-ih do danas. Taj pravac, poznat pod misterioznim imenom sedevakantizam, tvrdi da je papski tron - prazan. I to već šezdeset godina.
Foto: Profimedia
Ko je zapravo Mel Gibson
Pre nego što uđemo u dubine ove crkvene alternative, zanimljivo je znati da Melovo puno ime glasi: Mel Columcille Gerard Gibson.
Ime "Columcille" potiče od svetog Kolumbkila - irskog monaha iz 6. veka, poznatog po vizijama i prepisivanju svetih spisa. Prilično prikladno za čoveka koji veruje da je Crkva - odlutala od istine.
Rođen u SAD, Gibson je kao dete emigrirao s porodicom u Australiju. NJegov otac, Hutton Gibson, bio je teoretičar zavera, tradicionalni katolik, i otvoreni sedevakantista. Mel je nasleđe te vere poneo sa sobom.
Pročitajte još
Šta znači "sedevakantizam"?
Reč potiče od latinskog izraza sede vacante, što znači "prazna stolica" - konkretno, stolica Svetog Petra, mesto pape u Rimu.
Sedevakantisti veruju da: nijedan papa nakon Drugog vatikanskog koncila (1962-1965) nije pravi papa, jer su svi ti pape - od Ivana XXIII do Franje - odstupili od istinske katoličke vere uvođenjem "hereza" kao što su ekumenizam, međureligijski dijalog i liberalne reforme.
Prema njihovom učenju: jeretik ne može biti papa, pa je stoga pontifikat - faktički prazan.
U tom svetu, vera se čuva u podrumskim kapelama, starim latinskim misama i tišini ljudi koji veruju da je Rim – otpao.
Gibsonova crkva bez kompromisa
Mel Gibson je otišao i korak dalje: sopstvenim novcem izgradio je crkvu "Holy Family Chapel" u Kaliforniji, gde se isključivo održava pretkoncilska misa na latinskom, bez ikakve veze s Vatikanom. To je mesto gde ne postoje oltari okrenuti narodu, nema gitarista, ni inkluzivne liturgije.
To je svet u kojem vera ne trpi demokratiju - jer istina se ne menja glasanjem.
Za Gibsona, Stradanje Hristovo nije bio samo film - već verski akt, pokušaj povratka svetoj jednostavnosti i krvavoj ozbiljnosti prvih vekova hrišćanstva. Za neke je to fanatizam. Za druge - svedočanstvo o vremenu kad su i umetnost i vera još znali da bole.
Kriza autoriteta - religija bez glave
Fenomen sedevakantizma može se tumačiti i dublje - kao arhetipski izraz epohe bez autoriteta.
Ako papa nije papa, ako Crkva izgubi svoj glas, ako tron ostane prazan - to nije više pitanje teologije, već ontologije civilizacije. Ko danas govori u ime istine? Ko je izvor? Ko još ima moć da kaže: "Ovo jeste - a ovo nije"?
Za sedevakantiste, svet je već ušao u duhovni raspad - jer forma postoji, ali suština je napustila zgradu.
Za kritičare, ovo je još jedan ekstremizam.
Ali možda je i pitanje koje vredi postaviti: može li vera preživeti u svetu u kojem su svi u pravu, a niko nije u istini?
Mel Gibson kao metafora
Mel Gibson, sa svojim irskim srednjim imenom, beskompromisnom verom i unutrašnjim ratovima, postaje više od glumca. On je metafora savremenog čoveka koji ne veruje više nikome - osim svom tumačenju svetog.
On je sin epohe u kojoj su svi putevi relativni - osim njegovog.