Ovaj kratki, ali intenzivni rat između Izraela i koalicije arapskih zemalja, uključujući Egipat, Siriju i Jordan, dramatično je promenio geopolitički pejzaž regiona, sa posledicama koje se osećaju i danas.

Uzroci rata

Sredinom dvadesetog veka Bliski istok bio je poprište stalnih tenzija između Izraela, osnovanog 1948. godine, i njegovih arapskih suseda. Sporovi oko granica, pitanje palestinskih izbeglica i kontrola nad resursima poput vode bili su glavni izvori sukoba.

Napetosti su eskalirale 1967. godine kada je Egipat, pod vođstvom predsednika Gamala Abdela Nasera, zatvorio Tiranski tesnac, ključni pomorski put za Izrael, i isterao mirovne snage Ujedinjenih nacija sa Sinajskog poluostrva. Ovi potezi, zajedno sa mobilizacijom arapskih vojski i ratobornom retorikom, stvorili su atmosferu neizbežnog sukoba.

Foto: Vikipedija/Javno vlasništvo

Naser i egipatski piloti

Munjeviti početak: Izraelski vazdušni udar

Rat je počeo 5. juna 1967. godine iznenadnim izraelskim vazdušnim napadom pod kodnim imenom Operacija Fokus. U samo nekoliko sati izraelske vazduhoplovne snage uništile su većinu egipatskog ratnog vazduhoplovstva dok su avioni još bili na tlu. Ovaj potez osigurao je Izraelu vazdušnu nadmoć, što je bilo ključno za dalji tok rata. Sirijske i jordanske vazduhoplovne snage takođe su pretrpele teške gubitke, čime je Izrael stekao stratešku prednost već prvog dana.

Nakon osiguranja vazdušne nadmoći, Izrael je pokrenuo kopnene operacije na tri fronta. Na Sinajskom poluostrvu izraelske snage brzo su napredovale kroz egipatsku teritoriju, osvojivši Sinaj do obale Sueckog kanala.

Egipatska vojska bila je nespremna i u haosu.

Foto: Vikipedija/Javno vlasništvo

 

Protiv Jordana, Izrael je preuzeo kontrolu nad Zapadnom obalom, uključujući Istočni Jerusalim, što je imalo ogroman simbolički i politički značaj. Na sirijskom frontu, Izrael je osvojio strateški važnu Golansku visoravan, što je omogućilo bolju kontrolu nad severnim granicama. Do kraja rata, Izrael je okupirao teritorije višestruko veće od svoje površine, uključujući Sinaj, Gazu, Zapadnu obalu, Istočni Jerusalim i Golansku visoravan.

Diplomatski preokret: Rezolucija 242

Nakon rata, Ujedinjene nacije donele su Rezoluciju 242, koja je pozivala na povlačenje Izraela sa okupiranih teritorija i priznavanje prava svih država u regionu na sigurno postojanje. Ova rezolucija postala je temelj budućih mirovnih pregovora, ali i izvor kontroverzi zbog različitih tumačenja.

Dok su neke arapske zemlje zahtevale potpuno povlačenje, Izrael je tvrdio da je potrebna bezbednost pre bilo kakvih ustupaka.

Foto: Vikipedija/Javno vlasništvo

padobranci izraelske vojske na Zapadnom zidu u Jerusalimu ubrzo nakon njegovog zauzimanja

Nova stvarnost Bliskog istoka

Šestodnevni rat imao je dalekosežne posledice. Izrael je postao dominantna vojna sila u regionu, ali okupacija novih teritorija stvorila je dugotrajne napetosti, posebno sa Palestincima. Rat je pogoršao situaciju palestinskih izbeglica, a okupacija Zapadne obale i Gaze postala je centralna tačka sukoba između Izraela i Palestinaca.

Foto: Vikipedija/Javno vlasništvo

Neki od šefova država koji su prisustvovali samitu Arapske lige u Kartumu nakon Šestodnevnog rata. S leva na desno: Fejsal iz Saudijske Arabije, Gamal Abdel Naser iz Egipta, Abdulah el-Salal iz Jemena, Sabah el-Salim el-Sabah iz Kuvajta i Abd el-Rahman Arif iz Iraka, 2. septembra 1967.

Sukob je takođe odražavao globalne tenzije Hladnog rata, pri čemu su Sjedinjene Države podržavale Izrael, dok je Sovjetski Savez pružao podršku arapskim zemljama.

Iako je Šestodnevni rat trajao samo šest dana, njegove posledice oblikovale su Bliski istok u decenijama koje su usledile. Okupirane teritorije ostale su izvor sukoba, a pitanje Palestine i dalje je ključno u regionalnim pregovorima.

Foto: Vikipedija/Javno vlasništvo

 

Rat je učvrstio izraelsku vojnu i političku moć, ali je i produbio podele u regionu.

BONUS VIDEO: