Brat prestane da razgovara sa bratom, roditelji se udalje od dece, rođaci postanu stranci, a ljudi koji su nekada bili nerazdvojni počnu da žive jedni pored drugih kao da se nikada nisu poznavali.

Patrijarh Pavle je kroz svoje poruke često govorio o ljudskim slabostima koje mogu da naruše odnose i objasne zbog čega dolazi do ovakvih podela. Prema njegovim poukama, problem često nije u jednoj velikoj svađi, već u osobinama koje se vremenom nakupljaju i polako razaraju odnos.

Kada sujeta postane važnija od ljubavi

Jedan od najvećih problema među ljudima jeste sujeta. Upravo ona može da učini da čovek više razmišlja o tome ko je kome šta rekao, ko je prvi pogrešio i ko treba da se izvini, nego o tome kako da se odnos sačuva.

U porodici to može biti posebno pogubno.

Jedna rečenica izgovorena u ljutnji postane razlog za novu svađu. Posle nje dolazi ćutanje, zatim zameranje, pa izbegavanje. Vremenom se svaka nova situacija posmatra kroz stare probleme i ono što je nekada bila sitnica prerasta u veliki jaz.

Često niko ne želi da napravi prvi korak jer bi to, u njihovim očima, značilo da su "popustili".

A upravo tu sujeta počinje da bude jača od ljubavi.

Foto: KOCA SULEJMANOVIC/AFP/Profimedia

 

 

Najbliži se često najviše povređuju

Paradoks porodičnih odnosa jeste u tome što nas najviše mogu povrediti upravo ljudi od kojih očekujemo najviše.

Od brata očekujemo da nas razume. Od roditelja očekujemo podršku. Od deteta očekujemo zahvalnost. Od partnera očekujemo da bude uz nas.

Kada se ta očekivanja ne ispune, nastaje razočaranje. A iz razočaranja lako nastaju ljutnja i zameranje.

Patrijarh Pavle je svojim učenjima podsećao da čovek ne treba da dozvoli da ga povređenost pretvori u ogorčenost. Jer kada se uvreda dugo nosi u sebi, ona prestaje da bude samo sećanje na jedan događaj i postaje način na koji gledamo čitav odnos.

Problem nastaje kada niko ne želi da oprosti

Porodice se retko raspadaju zbog jedne svađe. Mnogo češće se udaljavanje događa postepeno.

Jedan razgovor ostane nerešen. Drugi se nikada ne obavi. Neko čeka izvinjenje, drugi čeka da ovaj prvi napravi korak. Prođu meseci, zatim godine, a ono što je nekada moglo da se reši jednim iskrenim razgovorom postane dubok porodični raskol.

Oprostiti, međutim, ne znači reći da se nešto loše nije dogodilo. Oprost znači odlučiti da nećemo dozvoliti da nas jedna povreda zauvek određuje.

Upravo zato je spremnost na oproštaj jedna od najvažnijih stvari za očuvanje porodičnih odnosa.

Kada svako želi da bude u pravu, porodica gubi

Još jedan razlog zbog kojeg se ljudi udaljavaju jeste potreba da stalno dokazuju da su oni u pravu.

U raspravama se često zaboravi šta je uopšte bio početni problem. Umesto da se pronađe rešenje, razgovor se pretvara u takmičenje – ko je više puta pogrešio, ko je kome šta rekao pre deset godina i ko je prvi počeo.

Tada više nije važno pomirenje. Važno je pobediti.

A u porodici, kada jedna osoba „pobedi“ u svađi, često niko zapravo ne dobije.

Odnos gubi.

Foto: Instagram printskrin/patrijarhpavle_

 

 

Različitost nije razlog za mržnju

Čak i ljudi koji odrastaju pod istim krovom mogu postati potpuno različiti. Imaju drugačije karaktere, izbore, životne vrednosti i poglede na svet.

Problem nastaje kada želimo da druga osoba bude onakva kakvu smo je mi zamislili.

Patrijarh Pavle je naglašavao značaj tolerancije i razumevanja. Ne moramo da mislimo isto da bismo se voleli. Ne moramo da odobravamo svaki tuđi izbor da bismo pokazali poštovanje.

Porodica ne mora da bude zajednica ljudi koji se u svemu slažu. Ona bi trebalo da bude mesto u kojem ljudi mogu da budu različiti, a da se zbog toga ne prestanu voleti.

Najopasnija je tišina koja traje godinama

Možda najveći problem nije sama svađa, već ono što dolazi posle nje.

Kada ljudi prestanu da razgovaraju, počinju da stvaraju sopstvene verzije priče. Svako u svojoj glavi ima objašnjenje zbog čega je onaj drugi kriv. Bez razgovora nema mogućnosti da se čuje druga strana, pa se ljutnja samo učvršćuje.

Godine mogu proći u tišini.

A onda se ljudi jednog dana zapitaju kako su od najbližih postali stranci.

Zato je važno razgovarati dok još postoji mogućnost da se nešto popravi. Nekada je dovoljan jedan poziv. Nekada jedno „nedostaješ mi“. Nekada je potrebno samo priznati da smo pogrešili.

Foto: Depositphotos/PeopleImages.com

 

 

LJubav nije dovoljna ako nema poštovanja

Patrijarh Pavle je kroz svoje poruke podsećao na ono što se lako zaboravlja - nije dovoljno reći da nekoga volimo. LJubav se pokazuje načinom na koji se prema toj osobi ponašamo.

Ako nema poštovanja, razumevanja, strpljenja i spremnosti da saslušamo drugoga, ljubav vremenom može biti zatrpana zamerkama.

Zato se zdravi porodični odnosi ne grade samo velikim gestovima. Grade se svakodnevno – načinom na koji razgovaramo, kako reagujemo kada smo ljuti, da li umemo da kažemo „izvini“ i da li smo spremni da oprostimo.

Porodica se ne čuva time što ćemo uvek biti u pravu

Jedna od najvažnijih poruka koja se može izvući iz učenja Patrijarha Pavla jeste da čovek mora prvo da pogleda sebe.

Lako je pronaći tuđu grešku. Mnogo je teže priznati sopstvenu.

Lako je reći „on je mene povredio“. Mnogo je teže zapitati se: "Da li sam i ja nekoga povredio?"

Upravo od tog pitanja može početi pomirenje.

Jer neke porodice ne prestanu da se vole. One samo prestanu da razgovaraju.

A iza mnogih porodičnih raskola ne stoji nedostatak ljubavi, već previše ponosa, neizgovorenih reči, nagomilanih zamerki i čekanja da neko drugi napravi prvi korak.

Zato je možda najvažnije pitanje koje sebi možemo postaviti kada dođe do sukoba sa nekim koga volimo: Da li mi je važnije da budem u pravu ili da sačuvam odnos?

Odgovor na to pitanje često odlučuje da li će se među najbližima izgraditi još veći zid  ili će konačno početi da se ruši.

(Ona.rs)

BONUS VIDEO: